Koja je poanta ljubavi ako uvijek sve ovako ispadne? Koja je vrijednost mladosti i ljepote ako je sve ovako dosadno, ovako isprazno? što je to tako lijepo u proljeću i tako drugačije u životu, ako to nije ništa više od onoga što sam već iskusila? Nemojte mi reći da je ovo bit života. Ako je, ako moram dalje živjeti ovako iz dana u dan, koliko će još ovo moje čeznutljivo srce izdržati?



Nisam bila niti najmanje zrela, pa kako onda mogu razumjeti srce jedne zrele žene? Nikada ga nisam imala. Otkako sam bila mala, vjerovala sam da nisam obično dijete. Zamišljala sam da sam najljepša, najpametnija i najnadarenija djevojka u našem selu. Znala sam da ću jednog dana morati napustiti selo, ali sam htjela sve napraviti bolje nego drugi; htjela sam imati ono što sam osjećala da sam zaslužila. Ljubav bez strasti nije moj tip ljubavi.
Sada sam mrzila tu stranu sebe. Prezirala sam tu nerafiniranu osobu. Mrzila sam godine nevinosti. Nevinost je ništa i nikada ponovo ne može biti nešto. Osjećala sam da sam pod strašnim pritiskom. Nisam ništa napravila i nisam znala što raditi. Kakva će biti moja budućnost? Moje sutra? Kome je stalo? Nisam htjela da to tako ide dalje.
Dobila sam zakašnjelu čestitku na kojoj je pisao Sretan Božić. Stoljeće me napustilo, više se nije uzdalo u nevinost, vječnost ili sreću.
Cijelo je stoljeće prošlo. Sve je prošlo i više se nikada neće vratiti.
Nisam se mogla sjetiti ničega što je bilo prije. Moje je srce bilo mirno i odlučila sam od sveega odustati. Nije bilo razlučive razlike između sekunde koja je protekla i one koja će tek doći.



Chun Sue, Lutkica iz Pekinga

Spavala sam. Tvrdo. Ona je došla u moju sobu. Došla je do mog kreveta. Hodala je na prstima da me ne probudi, mada je zato i došla. Nije joj uspjelo, probudila me iako to nije znala. Pretvarala sam se da spim.
Došla je do mog kreveta, lagano otvorila usta kao da želi tiho izgovoriti moje ime da me probudi, ali je u tom trenutku nešto uhvati za srce, barem sam to mogla iščitati s njenog lica svojim poluotvorenim očima. Samo me pomilovala po licu i kosi i okrenula se. Otišla je. Kada je došla do vrata moje sobe, zastala je. Okrenula se prema meni i tužno se nasmijala. Pojavila se i jedna suza. Opet se okrenula i otišla. Nekoliko trenutaka poslije otvorila sam oči. Osjećala sam se.... neznam... bio je to nekakav drugačiji osjećaj, pun nekakvih slutnji. Obukla sam se i otišla u kuhinju. Nje nije bilo. Tražila sam je po kući, ali uzalud. Zaplakala sam... Bila sam usamljena. Nadala sam se da će doći, ali ona nije došla.. Čekala sam je. čekala sam je svaku minutu, svaki sat, svaki mjesec, pa čak i godinu, ali ona se nije pojavila.



Neznam kako, ali sam znala da se više neće vratiti. Nikad mi se više nije javila. Nisam znala ni gdje je ni kako je. Kao da je nije bilo briga za mene. A možda i nije. A neznam ni je li još živa?
U mom životu od tada nije više bilo radosti i sreće. Sada sam to preboljela i navikla se na to da me više nitko neće ranim jutrom buditi poljupcem, samnom razgovarati, podijeliti radost i tugu kao što je to činila Ona!! No, shvatila sam jedno, moram nastaviti živjeti, pa makar to značilo i bez voljenih osoba!



[Posvećujem svima onima koji su na bilo koji način izgubili voljenu osobu, bilo fizički ili metafizički, da shvate da život nije u uspomenama, jer uspomene su prošlost, već za sjećanje, jer sjećanje je vječnost. Život je Ovdje i Sada, s Njom ili Njim...]

Jedno savršeno rođenje...





jedan savršeni prijatelj...





jedno savršeno djetinjstvo...





jedno savršeno društvo...





jedan savršeni odmor...





jedan savršeni pubertet...





jedan savršeni oslonac





jedan savršeni zagrljaj...





jedna savršena starost...





jedan savršeni trenutak...





jedan savršeni uspon...





jedan savršeni pad...





jedan savršeni uspjeh...





jedan savršeni dom...





jedan savršeni drug...





jedan savršeni hobi...





jedan savršeni neprijatelj...





jedan savršeni put...





jedan savršeni suputnik...





jedna savršena individualnost...





jedna savršena istina...





jedna savršena izvjesnost...





jedna savršena molitva...





jedna savršena ljubav...





jedna savršena patnja...





jedna savršena potpora...





jedna savršena samoća...





jedno savršeno zajedništvo...





jedna savršena sigurnost...





jedna savršena sloboda...





jedna savršena vožnja...





jedno savršeno čekanje...





jedno savršeno ispunjenje...





jedno savršeno iščekivanje...





jedno savršeno opuštanje...





jedno savršeno prijateljstvo...





jedno savršeno putovanje...





jedno savršeno traženje...





jedno savršeno zadovoljstvo sobom...





jedna savršena djetinja radost...





jedno savršeno očekivanje...





jedno savršeno razočaranje...





jedna savršena nesigurnost...





jedno savršeno postignuće...




jedno savršeno sazrijevanje...





jedna savršena uspomena...






Još niste shvatili?!


PA ŽIVOT JE SAVRŠEN!!

A smiješno je to zapravo, biti Hrvat u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, biti Hrvat i kleti Vladu i političare, a istodobno se utrkivati za fotelju u saboru, za koju se na prošlim izborima, summa summarum kandidiralo 32 kandidata. I od silnih stranaka koje krase našu političku scenu, kao amblem se pojavljuje jedan Sanader sa svojim satom, Račan, koji i od svoje bolesti uspije napraviti aferu i ostali njihovi kojekakvi nadobudni dupelisci kojima ne smeta ni Brodosplit, ni Bechtel ni Viktor Lenac, jer im njihova pseudoljevičarska i pseudodesničarska kvaziuvjerenja ne daju da kritiziraju Vladu jer će platiti cijenu koju je i Rojs platio, izgon iz sveprisutne Meke zvane HDZ. I onda se ti isti Hrvati pozivaju na svoju svetu katoličku vjeru, čak 90% Hrvatstva je katoličko, naime, ili se barem deklariraju kao isti. I onda nam dođu jedni Zlikavci, trećerazredna kopija South Parka koja može svoje mjesto pod suncem naći jedino na nekoj lokalnoj televiziji u terminu tercijalne pozornosti neke jugoistočnoeuropske zemlje u tranziciji, a Hrvati katolici pojure na tu seriju rušeći apsolutno sve statistike gledanosti, pa čak i dalekočuveni Dnevnik. I kao da im ne smeta što se ismijava Papu (koji je, nota bene, toliko volio Hrvatsku, da ju je čak TRI puta posjetio, odabravši je tako za svoje jubilarno, stoto putovanje, i koji je, kao da nam to nije bilo dovoljno, dopustio HRVATSKOM
izaslanstvu da bude POSLJEDNJE koje će primiti na audijenciji!! Riječ je o Sanaderu & Co., naime..) A da mi je vidjeti autore te serije, kako bi reagirali da njima netko opsuje majku, ili uvjerenje, riječima koje su i oni upotrijebili: "Ah, vi mali katolički nerasti..." (nerast= mala svinja, nota bene!)

Nadalje, nerijetko kritiziramo muslimane kako uvijek ratuju, kako su primitivni i asocijalni i nadasve nazadni, a možemo se pokriti ušima od srama pred onim što su oni napravili. Naime, jedan drugorazredni list objavi karikaturu proroka Muhameda, i čitav, ali apsolutno čitav muslimanski svijet digne se na noge i pale zastave zemalja koje su to isto napravile (podsjetimo, i jedna mala zemljica kao što je Hrvatska uzima si za pravo i osjeća se kompetentnom da i ona to napravi, pa jedan naš mjesečnik nastavlja lanac tih zemalja...), pokreću Sveti rat, a mi, koji se deklariramo kao 90% katolička zemlje (ni Mexico nam nije ravan!), dopuštamo da nam se gazi po Papi, Isusu, vjeri, i na koncu konca- povijesti ne tako davnoj. Naime, još prije 17 godina mrzili smo sve što je imalo istočni prizvuk, a danas naša mladež odlazi u Pashu i slična mjesta, razbija čaše i reže vene na Cecu i Lepu Brenu dok im otac doma sa PTSP- om leži i ne može zaspati jer su mu pred očima scene Škabrnje i Vukovara. I kao da smo zaboravili što je bilo devedesetih, danas masovno kupujemo i slušamo sveprisutne cajke, a zakleli bismo se da mrzimo sve što ima veze sa Srbijom. Dopuštamo da nam drugi kroje povijest, i da nam jedna Carla del Ponte sada dolazi kao Djevica Marija spasiti svijet, ili, još bolje, jedan Sanader, Kosorica ili sveprisutni Damir Polančec, Paddy Ashdown ili George Bush!? Da, dragi moji, to je Hrvatska, ta mala zemljica na Balkanu koja ni po čemu nije normalna i prirodna.. Pa i kad je na karti vidiš, odmah vidiš po obliku koliko je neprirodna!

Kunemo se da smo siromašna zemlja, a istovremeno svake godine bilježimo porast u odlascima u inozemstvo za doček Nove?! Kunemo se da nemamo love, a dižemo kredite samo kako bismo otišli na godišnji, i onda ga otplaćivati dok ne dođe drugi godišnji!? A da ne govorim o trećerazrednim nogometašima kojima tatica uspije srediti transfer u treći klub na ljestvici Premijer lige (upućeni u nogomet znat će o čemu pričam...) Ako nije i najjača, onda je sigurno među najjačim ligama u Europi!! A da ne govorim da taj isti igrač na Mundijalu u Njemačkoj nije mogao otrčati cijelu utakmicu, nego je molio taticu (koji je inače bio izbornik, a kojem nije ni palo na pamet da postoji jedan Modrić koji trči, stvara šanse, zapinje kad treba...) da ga izvuče van?! I onda sve novine dva mjeseca pričaju o transferu stoljeća, zaboravljajući da je i Šimić tako dobio priliku u velikom klubu zvan Milan!! Pa koliko je sveukupno odigrao za Milan?? 20 minuta suma sumarum. I ako....

Nadalje, da ne govorim da smo mi još mala ribica, razbacujemo se nekakvim pseudoglamurom, cro a porter fashion weekovima i kojekakvim Brodovima ljepote, dok istovremeno 300,000 ljudi na birou čeka posao. I onda "brijemo" na neki fancy stil dopuštajući u ovaj naš krvlju stečeni i priznati jezik sve više anglicizama i inih -izama, potapajući time i ono malo od naše kulture što je ostalo, jedino nepatvoreno što smo ikad imali- jezik.

I dok god ne shvatimo da Hajduk i Dinamo nije derbi, već skup pomalo izmorenih kvazi zvjezdica kojima nogomet čak ni hobi nije, a koji samo nagovještaju da dolazi vrijeme u kojem nogometu neće biti mjesta, a sanjaju o velikim klubovima, i dok su god Zdravko Mamić i Igor Štimac na ključnim mjestima, dok je god Sanader na čelu države, dok god postoji udružena ljevičarska mafija na čelu sa Slavkom Linićem, u Hrvatskoj neće biti progresa! I dok god naše zvijezde i zvjezdice ne shvate da su nitko i ništa, i da se mi njihovim problemima, ali i veseljima, samo smijemo, jer su tek crtica koju čitamo u novinama uz kavu, a ne faktor činitelj u našem životu, jer su ipak oni kojima na kraju ostaje problem (kojem smo se samo nasmijali uz kavu, a oni sve sretni jer im je ime u novinama), neće ni tu biti progresa! I sve dok ne shvatimo da smo postali lažna nacija sa trivijalnim vrijednostima,dok istovremeno pokušavamo dostići svojevrsnu nirvanu u vidu EU, nema napretka, jer smo postali tek nominalni vjernici i nominalni Hrvati. I još se jednom potvrđuje ona- "Dva Hrvata- tri stranke!"

I još uvijek se čude na odljev mozgova!?

Ljudi moji, uhvatila me gripa, pa me neće biti neko vrijeme...
nadam se da ću brzo biti bolje..
pusa svima, volim vas!

Jeste vi ikad razmišljali o onoj "Moli za svog neprijatelja?" Kada molimo za neprijatelje, molimo li sa srcem, onako kako bi zaista trebala izgledati molitva, ili pritom mislimo samo na neke svoje ciljeve koji tek trebaju biti postignuti? Jeste li ikad razmišljali pritom, što ako mi, moleći se za neprijatelja, izvučemo deblji kraj, tj. da neprijatelj, koji je molio samo za sebe, ili uopće nije molio, dobije sve zasluge, a vi izvisite? Reći ćete sada: Bog će ti to vratiti, "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju". Istina, no nije li cilj i Boga i nas samih da budemo sretni sada i ovdje?
Je li moguće moliti za nekoga, a istovremeno ga držati za neprijatelja, ili ne dolazi li kao logičan slijed ona "I nema veće ljubavi od ove: dati život svoj za prijatelja". Tko je taj koji odlučuje tko nam je prijatelj, a tko nije, i koji su predodređeni za "smrt kroz život", dok drugi žive kao bubreg u loju? Tko je krojač naše sudbine i okolnosti u kojima se rađamo? Je li to Bog, ili smo to, iz nekih čudnih pseudo- visoko- intelektualno- energetskih razloga- mi? Ako je istina da je potrebno samo biti "dobar" da bismo se reinkarnirali u nekom višem obliku i dimenziji, nije li svejedno jesmo li prosvijećeni ili neprosvijećeni, kako ta teorija nalaže? Ako je istina da ne postoji Bog, da postoji samo Energija, a da mi postojimo u distinkciji prosvijećeni- neprosvijećeni, ima li naše postojanje svrhu, tj. ako smo iz nečeg proizašli, onda se moramo u nešto i vratiti. A ako to nije istina, i ako naš život nema svrhu, nije li svejedno, bili mi prosvijećeni ili neprosvijećeni, ako smo pritom dobri? I ne pada li zapravo tu u vodu teorija da nismo ni iz čega proizašli, i ni u što se ne vraćamo? Ne nameće li se kao logičan odgovor istina o Bogu i čovjeku iskazana u Bibliji, sa četiri jahača Apokalipse koji neprestano vrebaju na ovaj naš stagnirajući i dekadentni svijet?

Uostalom, moj je život neprestano tmuran. Ja nisam ni u kakve nove mreže zapletena, nikakva nova zvijezda ne sjaji na mome horizontu; na njemu je noć, noć bez zvijezda.

Pričao joj je lijepe priče, priče u kojima se ona osjećala jako dobro, voljeno, i onako, gledajući ga u najmisterioznije oči koje je do tada susrela, obećala si je da ga ne želi izgubiti, mada je znala da nije sve obećavajuće kakvim se čini. Lagano joj je na uho šapnuo: "Malena, volim te". Zaplakavši, samo ga je zagrlilla nepomično ostajući u njegovom snažnom zagrljajua koji je govorio "opet ćemo se sresti". Obećao joj je da će se vratiti. Obećao joj je da ih čekaju još mnoga zajednička svitanja, još mnoge večeri na zadarskim zidinama, pod svjetlima grada, kad most već sniva pod koracima tek pokojeg slučajnog prolaznika dok ga oplakuje nježna jesenska rosa.
"Malena, idem sutra. Obećaj mi da ćeš me čekati, obećaj mi to, molim te. Vratit ću se."



Bilo je to na Valentinovo, poziv iz bolnice, jecaj, i tihi muk, prazna jeka nepoznatog glasa na telefonu. "Našli smo Vaš broj među njegovim stvarima, i jedno pismo, naslovljeno "Malenoj". Posljednje su mu riječi bile: "Malena, ti si dosad čekala mene, sada ja čekam tebe."
Ispustivši slušalicu iz ruke, a dok su joj suze lagano, pa sve jače i jače klizile niz ionako već mokre obraze, uspjela je izustiti tek: "Čekaj me."



Nije joj bilo jasno zašto, što ga je nagnalo na takav čin, zašto joj nije rekao što se toliko strašno eventualno moglo dogoditi, a da ona, njegova malena maza, nije za to znala.
U pismu je pisalo: "Nisam izabrao život, i ako moram živjeti, onda ću živjeti s tobom. Ako moram umrijeti, ne želim da i ti umreš samnom, budi barem ti ta koja će živjeti i za mene i za sebe."
Tek je tada saznala da se razbolio na brodu. Ništa joj nije rekao. Nije želio da pati, mada je ona to željela. Posljednji su se put oprostili na zadarskoj rivi, sa jeftinom picom i još jeftinijim pićem. A bili su spremni zakleti se. Nisu ni slutili...

Još i danas četrnaestog veljače odlazi na isto ono mjesto gdje ga je posljednji put poljubila, gdje je posljednji put osjetila snažan njegov zagrljaj, i gdje se osjećala sigurno, zaštićeno, i nadasve voljeno. Još i danas na Valentinovo odlazi na to mjesto dok joj bura silinom puše u obraze i suši suze. Zna da će se vratiti, jer ipak je ona bila "njegova malena".

Teško je izaći iz okova Njega, zaboraviti sve i krenuti dalje znajući da je on u svakoj kapi kiše, svakoj zraci sunca, u svakom pogledu kojeg susretne, u svakom novom biću kojeg spozna, u svakom novom jutru...
Izblijediti će. Zna. Ali možda ne želi. Možda joj i paše ovako. Biti malo zrnce u prašini nekih moćnika, ili barem onih koji se tako osjećaju. Paše, biti onako sama, rezignirana...
Ali je i frustrirajuće jutrom se buditi i znati da ne postoji nitko kome će pokloniti sebe u tom danu, sa čijim će imenom na usnama lijegati navečer, i čije će oči zamišljati u onim anksioznim trenucima samoće, ali i izvjesnosti da out there postoji netko kome je važna, tko diše da bi ona disala, tko je rođen za nju, i za koga je rođena ona!

I danas zastane pred nekim izlogom netom prije Valentinova, zamišlja njegov razigran pogled i planove što pokoniti. Zamišlja kako joj daje ruku, i kako prkose Vremenu. Možda joj netko može reći gdje je on sad. A možda i ne želi znati....




[Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si dušo stvorena,
za Zemlju nije, za pokoj nije,
cvijet što nema korijena.]
D. Cesarić

Stigao je niodkud u moj život prije dvije godine. I odmah mi se svidio (ajme kako berlavo zvuči). Išli na cugu jednom. I onda ga nije bilo u mom životu više od godine dana. I onda mi se opet nedavno pojavio. I baš onda kad sam mislila da je sve gotovo, da sam ga zaboravila, da sam ga prežalila, a bio je moja druga velika, prava, iskrena, nepatvorena i čista ljubav, on se vrati. Toliko sam puta zamišljala hoće li se ponovno vratiti u moj život, i dati mi neku drugu, bolju šansu, s kojom ćemo uspjeti u nečemu što smo jednom davno započeli. Ustvari, što sam JA započela. Ali ne.

Jeste li vi ikad razmišljali da u životu nema slučajnosti, i da svaku propuštenu priliku ne treba zvati tako. Ako smo je propustili, onda nam vjerovatno i nije bila suđena, a nešto drugo ju je zamijenilo, a mi toga nismo svjesni, nego žalimo za njom neznajući da će nam život možda dati drugu, bolju priliku, i da je ona propuštena samo zato da bismo više uživali u onoj boljoj.

Ja znam da je to tako, ali ne želim vjerovati. Znam da mi je poslao drugu priliku.
Ali ne! Ja još uvijek vjerujem da postoji šansa za mene i Njega, jedna savršena izvjesnost kako je svaki naš trenutak ispisala ista Ruka, i kako je svaki dan dar, a svaka minuta bez njega vječnost. A upravo je to ono što ja želim. Znam da bi s njima to bili samo trenuci vremena, a s njim, to bi bili trenuci Vječnosti. Je li vrijedan taj isprazan osjećaj samoće navečer kada liježem i, misleći na njega, shvaćam da sam tek kap u moru njegova života? Neznam....

Nije jedan od onih "faca" za kojim pati pola škole. Sasvim je normalan dečko. A da me nije pitao "Bi li bila samnom?", možda bi bilo lakše. Ali ipak....






[možda jednom njemu...]

...a kada bol ne jenjava
i pogled tvoj gubim u
dometu svojih
misli, samo još ponekad
poželim svinut se uz
tvoja njedra,
da isplovljavajući iz
ove luke
morbidnosti
pronađem tvoj ocean
beskraja.....

"Mislim na tebe", poslala sam Mu.
Nije odgovorio.

Ja mislim da piše sve dolje.. ako ste malo pažljivije proučili moj blog....
Piše 50 stvari zbog kojih volim živiti...
Ali dobro..Close 2 me..this is 4 u..

Dumque,

1.Volim svoje prijatelje.. Jako držim do njih i ni pod koju cijenu ne držim da je itko ili išta u mom životu vrjedniji od njih. Hvala vam. Što ću, vodenjak sam, za njih kažu da drže više do prijatelja nego obitelji. Mostly. Volila bi biti psiholog jednog dana. Ili profesorica nekog stranog jezika...

2. Volim samoću.. meditaciju uz more.... Ili upaljenu svijeću pored uzglavlja kreveta.... Lijepo je s vremena na vrijeme kontemplativno zaviriti u dubine svog bića. Iznenađujuće je što sve tamo možemo pronaći.

3. Skroz sam jednostavna osoba, u vezi nisam ljubomorna, dajem dečku određenu slobodu jer se ne želim ponašati kao u braku, ali od njega zauzvrat očekujem da ima razumijevanja za moje muške prijatelje kojih je u prosjeku 90%, čisto iz prostog razloga što se s njima može pričati o svemu; nogometu, politici, filmovima.... A ženske uglavnom (kažem uglavnom, a ne "uvijek", da ne bih bila prozivana od strane feministica) ogovaraju, ono, neke modne "šprehe" i tako to, a to mi i nije neka preokupacija u životu. Ok, volim izgledat...ono.... ipak sam žensko, ali...

4. Volim zalazak, duge šetnje uz more, i općenito more. Želim da se moj pepeo prospe jednog dana po moru.. Tako ću barem doći na ona mjesta koja sam oduvijek željela vidjeti...

5. Volim se družiti, volim zabavne ljude, i ljude uz koje sam ono što jesam, i uz koje nisu potrebne riječi. Volim ljude općenito. Cijenim jako pripadnike drugih religija. Mrzim sektaše. U svakoj osobi tražim ono pozitivno, te to kao takvo i cijenim..

6. Uživljena sam u prevođenje. Kažu da sam nadarena za jezike. Riječnici i gramatike moja su prošlost i budućnost... Pisanje lektura i recenzija moj je hobi.

7. Volim predivne ljude čije blogove čitam i koji mi ostavljaju predivne komentare. Komentare koji me podignu baš onda kad izgubim svaku nadu za dizanjem. Uvijek. Again and again.

8. Ne volim pokvarene ljude.. prefrigane poltrone. Nikako.

9. Volim životinje, najviše mačke, delfine, konje i pingvine. I ribice. I još uvijek mislim da su Madagaskar, Kralj lavova, Ledeno doba, Preko ograde i Potraga za Nemom super filmovi. Mada je moj đir nešto ozbiljniji. Obožavam brzu vožnju. Adrenalin i to. Škarice. Svašta nešto.

10. Vjerujem u Boga. I on mi je Utjeha, samim tim što znam da je tu. Uvijek i svagdje.

11. Zaljubljiva sam. Na muškarcu prvo primijetim ruke, naročito od zgloba do ramena. A onda oči i osmjeh. Nikad ne govorim loše o bivšima jer to smatram dvoličnim. Dok je s tobom, skinut će ti i zvijezde s neba, a kad prekinete, ti si ovo....ono..... Infantilno. Nezrelo. Dvolično. So not me!

12. Ponekad se osjećam osamljeno, kada mi je potreban samo jedan osmjeh, pogled ili komentar. Ali to najčešće ne dobivam. Ali lijepo je nekad biti sam. Suočiti se s tišinom.

13. Kao najmlađa, uvijek sam bila pošteđivana, što je bilo uzrok mojoj djetinjavosti. I još sam dijete, i još uvijek ponekad sanjam princa na bijelom konju koji će me odvesti u daleke krajeve gdje ćemo live happily ever after. Pratite me? I voljela bih biti profesionalna plesačica....Kratke haljinice..dobri listovi..preplanula put i ritam latinoameričkih geta... visoke potpetice i publika u transu...Ekstaza. Slinim kad gledam sportski ples na TV-u. Akrobatski rock n roll me ostavlja bez daha. I ritmička gimnastika.

14. Izgubila sam prijatelja iz razreda. To me dotuklo. Sada znam da je on moj anđeo, i na tome sam mu zahvalna. Zahvalna jer mi je prelaskom iz Ništa u Nešto približio Nebo.

15. Volim glasno slušati glazbu. Različitu. Ovisi o raspoloženju. I volim otić u disko i piti stock-colu jednako ko što volim otić u park i piti pivo. Ali to me ne čini nimalo lošijom osobom. Znam.

16. Od dečka očekujem da me zna zagrlit onda kad mi je najteže, i da me zna slušati, a time me i razumjeti. Volim zagrljaj.

17. Ne volim pretvaranje. Ne volim pauke i općenito bube... Bljak!

18. Volim svog najboljeg prijatelja koji me zna u bit, fizički, psihički i intimno (ne sexualno nego intimno...ono...ko intimna lirska pjesma....e, to!) Volim putovati.

19. Ne pamtim godišnjice, rođendane i općenito nikakva datumska obilježavanja.... Ne vidim svrhu svega toga. Borim se protiv nametnutog, materijalističkog i konzumističkog svijeta, pa ne slavim Halloween a ni Valentinovo... Ne kužim zašto voljenoj osobi samo taj dan pokazat da je voliš... Zašto ne, npr, 28. 07.?! Meni je puno slađe i originalnije kad dečko ukrade u nečijem vrtu krivudavu ružu i dade je curi (meni:) na neki neodređeni dan, ne da mi 14. 02. kupi plišanog medu, onda kad sve cure dobiju plišanog medu. To je tako ofucano..mizerno..nametnuto...


Uglavnom, krenulo ovo mene... A eto, kad me već čitate (na čemu vam HVALA), barem da znate koga čitate. I neću namjerno zaokružit na 20 jer as i said, ne volim brojevne konvencije i obilježavanja. A bu! I nema novog posta dok ne dobijem 60 komentara minimalno. Ovisi o vama.

Hellooou
evo i mene, napokon novi post. I to pravi, jer dosad sam pisala samo neke pjesme, i dobila epitet poetskog bloga. Anyway, odlučih malo opisati svoj život u proteklih nekoliko tjedana. A vjerujte, bilo je......

Naime, došla sam do te neke faze kad ne osjećam ništa. Ustvari, osjeća. Prazninu. I ništa što napravim ne čini mi se dovoljno dobro. Kao da me ništa više ne zadovoljava. Samo gledam negdje u stranu, u neku praznu točku na horizontu svojih misli, prekrižim ruke preko svog lica i nastavim ploviti morem nestajanja. Nestajanja u svoj svojoj biti, a zapravo sve što želim je da se to, ponekad mirno, ponekad uzburkano more, presuši. Ponekad poželim samo jednu poruku, jedan komentar, jedno "ej, kako si?" od ljudi do kojih mi je stalo, a za koje sam mislila, ili još uvijek mislim, da je i njima do mene..
Kažu, trnovit je put do zvijezda. Hm, da, kažu. Kažu to oni isti koji u to zapravo ne vjeruju, i koji su se već nekad davno odrekli od svojih ovsnovaa, pa im je ta rečenica tek jedna u nizu pseudo-mudrih izjava kojima pokušavaju prikriti trivijalnost ovoga svijeta i sebe kao amorfnih masa koje besciljno plutaju u istom.

Osjećam prazninu. Onu tupu prazninu i žaljenje što sam svoje najbolje trenutke dijelila s krivim osobama, a zapravo ih nikada nisam do kraja dijelila, već sam zadržala onu srž za sebe, a njima poklonila ono što ni sama nisam znala što je.
Možda sam pogriješila. Ne, jesam. Sigurna sam u to. I svakim danom, gledajući uvijek ista lica spuštena prema zemlji, bivam sigurnija da je čitav moj život jedna farsa. Farsa tek mjestimice poput paučine blijeda, mjestimice kao mjesečina čvrsta, ali ipak ne toliko čvrsta koliko bi meni samoj trebalo da mi pomogne vidjeti kraj iz ovog začaranog kruga istosti....

Je li moguće da je sve u što sam nekad vjerovala, nestalo? I je li moguće da je sve, ali baš sve, netragom nestalo, i ostavilo tek prazna sjećanja, i neke izblijedjele siluete nekih davnih prijatelja, kojih se tek sjetim pregledavajući stare fotoalbume, sa požutjelim slikama djece sa vječnim osmjehom na licu, a opet lica punog iščekivanja i nade u neko novo, bolje sutra?
Da, htjela bih sve vratiti, neke stare prijatelje kojih kao da nema više, svoje sadašnje prijatelje koji se tek ponekad sjete da postoji netko tko na njih vječno misli, tko ih sanja, i tko prije spavanja plače zbog njih, dok mu na usnama lebde riječi: gdje ste?



[posvećujem svima onima koji su na bilo koji način učinili da se ja osjetim posebnom, i svima onima zbog kojih sam noću plakala, da vide da postoji netko tko ih zbog toga ne prezire.]

1. Volim te ne zbog toga što si ti, već zbog toga šta sam ja kad sam pored tebe

2. Ni jedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje, neće te nikada rasplakati

3. Samo zato što te netko ne voli onako kako bi volio, ne znači da te ne voli cijelim njegovim bičem

4. Pravi prijatelj je ona osoba koja te drži za ruku i dodiruje ti srce

5. Najgori način da ti netko nedostaje je da sjediš pored njega i znaš da ga nikada nećeš imati

6. Nikada se ne prestaj smijati, čak ni kad si tužan. Netko će se možda zaljubiti baš u tvoj osmjeh

7. Možeš biti samo osoba na ovom svijetu, ali za nekog ti si cijeli svijet

8. Nemoj provodit vrijeme s nekim kome nije stalo provoditi ga s tobom

9. Možda Bog želi da upoznaš mnogo pogrešnih ljudi prije nego što upoznaš pravog i na tome ćeš
mu, kad se to bude dogodilo, biti zahvalan

10. Ne plači zato što se završilo. Smij se zato što se dogodilo

11. Uvijek će biti ljudi koji će te povrijediti. Nastavi vjerovati, samo budi oprezniji

12. Postani bolja osoba i budi siguran da znaš tko si prije nego što sretneš nekog novog i nadaj se da ta osoba zna tko si

13. Ne opiri se toliko. Najbolje stvari se događaju onda kad ih ne očekuješ


Gabriel Garcia Marquez

jednom P.


Raznosio si pijesak
po mojoj plaži Vječnosti
prolio mi more
u krilo čekanja..
Opijena Tvojim skladom,
polako tonem u moru očaja

Nošena vjetrom,
izmorena olujom,
išibana suzama,
valovi me razbijaju o otok osamljenosti,
raznoseći Te u meni o val neprežaljenosti
čekajući da ćeš mi se vratiti,
i upaliti moj svjetionik
sjećanja.

...Rijeke žive vode,
potecite
neka Duh se
razlije;
svakom žednom srcu
donesite
Božju ljubv
zauvijek...

Zivot je otok na oceanu samoce i povucenosti.
Zivot je otok, litice su mu ceznja, drvece snovi, cvjetovi
njegova samostalnost, a on sam usred oceana samoce i
povucenosti.

Tvoj zivot, prijatelju moj, je otok odvojen od svih
drugih otoka i kontinenata. Bez obzira na to koliko si brodova
poslao prema drugim obalama, ili koliko je brodova stiglo do
tvojih obala, ti sam jesi otok odvojen svojim bolima,
povucen u svojoj sreci i dalek u svojem suosjecanju i skriven
u svojim tajnama i zagonetkama.





Što je život? Pusti snovi,
prazna sjena što nas ovi!
O, velik je dar nam dan,
jer čitav život- to je san,
a san su i samo snovi!
P. C. de la Barca